PUTOKAZI ZA PRIMENU INFORMACIONE TEHNOLOGIJE U PREDŠKOLSTVU
Stručni rad na petom međunarodnom simpozijumu Tehnologija, Informatika, Obrazovanje Za društvo učenja i znanja, Novi Sad, 2009. godine.

Rezime - U ovom radu razmatraju se neki od osnovnih putokaza primene informacione tehnologije u predškolstvu, uticaja medija na decu i mogući načini edukacije vasptiača.
Ključne reči: DETE/ RAČUNAR/ PREDŠKOLSTVO/ MUTLTIMEDIJA/
Abstract - This document discusses some of the basic guidelines in the application of information technology in preschool, the influence of media on children and possible ways of education of preschool teachers.
Key words: CHILD / COMPUTER / PRESCHOOL / MUTLTIMEDIA /

1. Uvod
Živimo u svetu u kojem se promene brzo dešavaju i u kojem informacione i komunikacijske tehnologije zauzimaju sve značajnije mesto u našim svakodnevnim životima. Često se čuju termini: ''ekonomija zasnovana na znanju'', ''informatičko društvo'', ''informatička pismenost'' i sl. Prostom analizom može se doći do zaključka da svaki od ovih termina ima veze sa obrazovanjem.Znanje je svakako proizvod učenja. Obrazovni sistem je deo društva, a opismeniti buduće ljude jeste jedan od najznačajnijih zadataka tog sistema. Termin ''informatička pismenost'' usko je vezan sa terminom ''pismenost''. Isto kao što učimo da čitamo i pišemo, kako bi uz pomoć ove sposobnosti sticali nova znanja, isto tako informatička znanja treba sticati kako bi se, uz pomoć ove tehnologije, naša znanja još više proširila. Informaciona tehnologija može nam pomoći da učimo mnogo brže i da na nove i pristupačnije načine dolazimo do informacija i znanja koja nas interesuju. Koliko je značajno koristiti informacione tehnologije i resurse koji se nalaze na Internetu govori i podatak da su Ujedinjene nacije 2003. godine razvoj ovih tehnologija i pristup Internetu uvrstile među osam razvojnih ciljeva za unapređenje životnog standarda svih ljudi na planeti. Jednostavno rečeno, ko danas ima pristup informacijama, ko ih prvi sprovede u delo, ko zna da koristi prednosti informacione tehnologije, taj se razvija i mnogo bržim koracima ide napred. To važi kako za čitava društva, delove društva, tako i za pojedince.

2. Specifičnosti informatičke edukacije vaspitača
Možemo reći da predškolsko obrazovanje priprema decu za ono što ih čeka u daljem životu, da je ono temelj budućeg razvoja i da se potencijali za razvoj svakog pojedinca grade upravo u ovom periodu. Deca predškolskog uzrasta su već uveliko zakoračila u svet informacione tehnologije. Iz ove činjenice sledi obaveza onih koji se bave predškolskom decom da pronađu načine da motivaciju deteta za korišćenje računara iskoriste na najbolji mogući način. Naravno, i sami vaspitači bi morali biti motivisani za ovaj proces.
Ključ motivacije vaspitača za sticanje informatičkih znanja može se naći u sledeća tri stava.
Prvi je: Cilj primene informacine tehnologije u radu sa decom predškolskog uzrasta nije učenje informatičkih znanja, već on predstavlja proces u kojem deca, zajedno sa vaspitačem, otrkivaju nova znanja i poroširuju postojeća uz pomoć informacione tehnologije i multimedijalnog prikaza. (Pod informacionom tehnologijom podrazumevamo računar, digitalni foto aparat, štampač, skener...različite softvere i Internet). Informaciona tehnologija se na ovaj način shvata kao alatka, sredstvo sa mogućnostima prikaza i delovanja slikom, zvukom, pokretnom slikom, tekstom (koj se ređe upotrebljava), uz mogućnost povezivanja jednih sadržaja sa drugim - putem hiperlinkova (engl. hyperlink). Upotreba hiperlinkova omogućava interakciju korisnika (deteta ili odraslog) sa različitim sadržajima, povezivanje tih sadržaja međusobno, njihovu nadogradnju i oslanjanje na zadatke i sadržaje vaspitno obrazovnog rada. Zajedno sa Internetom, hiperlink je odlična osnova za povezivanje pojedinaca i grupa i njihovu međusobnu interakciju. Da zaključimo, infromaciona tehnologija se shavata kao alatka za dolaženje do znanja.
Drugi je: Primena računara u vaspitno obrazovnom radu mora biti povezana sa razvojem medijske kulture deteta. Vaspitaču su neophodna teorijska znanja o načinima na koje deca koriste medije, pozitivnim i negativnim uticajima medija, naročito informacione tehnologje na decu, mogućnostima da se negativni uticaji smanje, a podstiču pozitivni i dr. Neophodno je, i u interesu deteta, učiniti iskorak u ovom smeru edukacije vapitača. Ne može se razmišljati o informatizaciji predškolstva a da se na zamišlja o medijskoj kulturi deteta.
Treći je: Informaciona tehnologja ima ogromne mogućnosti u osavremenjivanju vaspitno obrazovnog rada sa predškolskom decom i podsticanju interakcije svih činilaca vaspitno obrazovnog procesa. Treba je shvatiti kao poziv za zajedničko, kreativno stvaranje, prvenstveno dece i vaspitača, kao prazan list papira pored kojeg stoje najrazvnovrsnije četkice, boje i materijali za različite tehnike stvaranja. Što više specifičnih informatičkih znanja poseduje vaspitač to će biti u stanju da koristi veći spektar ovih alatki, boja i tehnika u radu sa decom. Tako se može reći da put informatičke edukacije vaspitača počinje i vodi kroz put razvoja kreativnog stvaranja i izražavanja uz pomoć informacione tehnologije.
Specifičnost informatičke edukacije vaspitača podrazumeva potrebu da vaspitači ovladaju: osnovnim informatičkim znanjima, specifičnim informatičkim znanjima (koja porazumevaju upotrebu digitalnog foto aparata, skenera, štampača, koriščenje Interneta, poznavanje programa za obradu različitih multimedijalnih sadržaja...) i osnovnim teorijskim znanjima o mogućnostima primene informacione tehnologije u radu sa decom, uticajima koja ona može da ostvari na pojedina područja dečijeg razvoja, opasnostima od njene neadekvatne upotrebe i dr. Ovaj proces edukacije vaspitača mora podrazumevati i praktičnu primenu stečenih znanja, istraživanje i krativno stvaranje u okviru vaspitno obrzovnog procesa.
Iz navedenih stavova proizilazi moguća definicija cilja primene i integracjie informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu sa predškolskom decom: iskoristiti sve potencijale koje informaciona tehnologija pruža za ostvarivanje pozitivnog uticaja na dečiji razvoj, podizanje kvaliteta svih segmenata vaspitno obrazovnog rada i razvoj medijske kulture deteta.

3. Putevi primene informacione tehnologije u predškolstvu



Primena i integracija informacione tehnologije u vaspitno obrzovnom radu sa predškolskom decom je odgovoran i ni malo lak zadatak. Poznato nam je da mediji, naročito informaciona tehnologija, mogu imati i pozitivan i negativan uticaj na dete i različite oblasti razvoja deteta. Kakav će uticaj biti ostvaren, zavisi od mnogo faktora. U tom smislu, možemo govoriti o adekvatnim i neadekvatnim načinima korišćenja informacione tehnologije Neki od osnovnih putokaza za adekvatne načine primene informacione tehnologije u radu sa predškolskom decom su: Informatičke veštine i znanja koje dete stiče u vrtiću, nisu cilj, već posledica procesa u kojem se informaciona tehnologija koristi za ostvarivanje različitih vaspitno obrazovnih zadataka; Dete predškolskog uzrasta usvaja informatičke veštine i znanja na isti način kao što usvaja sve ostale produkte tehnološkog razvoja; Informaciona tehnologija mora biti korišćena kao podsticaj socijalne interakcije između dece, dece i vaspitača, jedne vaspitne grupe sa drugom, vrtića i porodice, vrtića i šire društvene sredine. (Ovo podrazumeva i da računar, najbolje prenosivi, bude smešten u sobi vaspitača i dece, a ne izdvojen u posebnoj prostoriji. Naglasimo i to da prisustvo računara u sobi u kojoj borave deca i vaspitač nije jedini uslov adekvatnog korišćenja ove tehnologije u vaspitno obrazovnom radu sa predškolskom decom); Informaciona tehnologija ima velike mogućnosti u uspostavljanju saradnje i partnerskog odnosa vrtića i porodice i saradnji sa činiocima društvene sredine i u ovoj oblasti može dati veliki doprinos; Kada razmišljamo o obrazovnom računaraskom softveru onda moramo znati da postoji čitav niz znanja vezanih za procenu valjanosti softvera koje upotrebljavamo u radu sa decom. (Najveću vrednost u vaspitno obrzovnom radu sa decom imaju, takozvani, „otvoreni softveri“ tj. oni koji podstiču kreativnost dece i vaspitača. Osim otvorenih programa namenjenih odraslima, koje delimično, i uz asistenciju odraslih, mogu upotrebljavati i deca, postoje programi ovog tipa namenjeni upravo vaspitno obrazovnom radu sa decom); Sledeća specifičnost ovakvog shvatanja primene i integracije informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu jeste da je ona samo jedan od mogućih izbora, da se uvek koristi povezano sa drugim aktivnostima i ne treba je shvatiti kao zamenu za druge aktivnosti;
Na osnovama ovakvog shvatanja primene i integracije informacione tehnologije u radu sa predškolskom decom stvoren je program za edukaciju vaspitača: ’’Vaspitač i čarolija multimedija u vasptno obrazovnom radu’’. On je, pored navedenih osnovnih i specifičnih informatičkih znanja u sebe ugradio i podsticaj za praktičnu primenu stečenih znanja, istraživanje i kreativnost kroz stvaranje resusa na budućem sajtu ’’Vaspitač’’, elektronskih knjiga i elektronskih portfoilia.
3.1. Sajt “Vasptiač’’
Sajt’’Vaspitač’’zamišljen je kao riznica resursa koji mogu biti od koristi svima koji rade sa predškolskom decom. On sledi logiku informatičkog društva i društva znanja, u kojm je važno širiti znanja, učiti brže a znanje učiniti dostupnim svima. Ako znamo da se celokupno znanje čovečanstva, zahvaljujući informacionoj tehnologiji i Internetu, udvostučava za relativno mali niz godina, onda je jasno da je dostupnost znanja zamajac razvoja svake oblasti, pa i predškolstva. Ako želimo razvoj i napredak u oblasti predškolstva onda ovakav sajt, i mnogi drugi slični njemu, jesu jedan mali korak ka bržem razvoju ove oblasti obrazovanja u budućnosti. Danas u svetu postoji veliki broj sajtova namenjenih predškolstvu i vaspitačima. Iako se možemo ugledati na neki od njih, ipak bi bilo najbolje da izgled i sadržaj ovog sajta definišu najviše sami vaspitači.
3.2. Elektronske knjge
Jedan od načina stvaranja elektronske knjige jeste njeno pravljenje u programu Power Point. Neke od njenih značajnih osobina su: Vaspitač, dete, vrtić i porodica deteta, mogu biti aktivni učesnici u njenom stvaranju i menjanju; Motiviše razne dečije aktivnosti i podstiče učenja; Može da podstakne na aktivnost celu grupu dece; Može se koristiti za individualizaciju rada sa detetom; Moguće ju je potpuno prilagoditi ostvarivanju planiranih zadataka; Otvorena je za različite ideje, traži i podstiče kreativnost stvaranja; Dete samostalno može da ''lista'' ovu knjigu; Prilikom korišćenja ekektronske knjige dete može da kontroliše ono što želi da vidi i čuje; Lako se čuva za kasnije generacije; Moguće ju je, vremenom, dorađivati; Može se deliti sa roditeljima i drugom decom (kopiranjem, slanjem preko Interneta...).
Progam „Power Point’’ pogodan je za stvaranje elektronske knjige jer se u njemu mogu koristiti: dečiji crteži (skenirani, fotografisani ili nastali u nekom od deci prilagođenih programa za crtanje); slike i fotografije (skenirane, dobijene digitalnim fotoapratom, kamerom, preuzete sa Interneta); tekst (koji se može pojavljivati na monitoru slovo po slovo i u različitim drugim efektima); zvuk i različiti zvučni efekti; pokretne slike-film. Svi pomenuti elementi mogu se na različite načine kombinovati u jednoj elektronskoj knjizi i povezivati linkovima.
3.3. Elektronski portfolio
Elektrosnki portfolio oslanja se na tradicionalni portfolio ili dosije o detetu. Kao takav, on je zbirka podataka o detetu, njegovoj porodici i različitim oblastima dečijeg razvoja i napredovanja u okviru njih. Korišćenje mogućnosti multimedija u prikupljanju i analizi podataka o detetu donosi sa sobom prednosti bržeg prikupljanja i obrade prikupljenih podataka, jasnijeg uvida u prikupljene podatke, mogućnost njihove ponovljene analize, povezivanja različitih sadržaja i dr. što svakako predstavlja dodatni kvalitet portfolia. Međutim, elektronski portfolio može biti i daleko više od toga. On, zahvaljujući informacionoj tehnologiji i Internetu, može predstavljati ne samo mogućnost za praćenje dečijeg razvoja i planiranje narednih koraka vaspitno obrazovnog rada, već može biti prilika za prožimanje iskustava deteta iz porodice i vrtića, saradnju i parnterski odnos roditelja i vaspitača u delovanju na dete, evaluaciju i prikaz vaspitno obrazovnog rada i način za proširivanje i utvrđivanje stečenih znanja i veština deteta kroz interakciju sa drugima. Ovako shvaćen, elektronski portfolio ima deo namenjen vaspitačima, deo namenjen roditeljima i deo namenjen deci. Svaki od njih ima svoje specifičnosti i karakteristike. Za njegovu izradu može se koristiti program Power Point, programi za izradu web stranica i programi dizajnirani upravo za ovu ili sličnu namenu koji postoje na Interntu.

4. Razmatranje nekih pitanja uticaja medija na decu
U knjizi „Dete i računar u porodici i dečijem vrtiću’’ razmatrana su brojna pitanja vezana za uticaj medija na decu, način korišćenja medija od strane dece, način na koji deca usvajaju veštine korišćenja računara, mogući pozitivni i negativni uticaji medija, naročito informacione tehnologije, na različite oblasti dečijeg razvoja i dr. Sve su to odgovori na pitanja koja postavljaju sebi vaspitači i roditelji, zabrinuti zbog vremena i načina korišćenja računara od strane dece. Odgovore na ova pitanja je je potrebno poznavati i razumeti i pre nego što zakoračimo u priču primene i integracije informacine tehnologije u vaspitno obrzovnom radu. Ovde ćemo se, u osnovnim crtama, osvrnuti na neke od njih.
4.1. Prisustvo računara u dečijem iskustvu u poridici i vreme koje deca provode uz različite medije
Istražujući šta se dešava sa upotrebom računara u porodici pošlo se od podataka o prisutnosti računara u porodicama sa decom. Prikupljeni podaci iz raznih zemalja jasno ukazuju da će, u bliskoj budućnosti, računar, poput televizije, biti prisutan u većini porodica.
Obrađeni su podaci o vremenu koje deca provode uz različite medije, načinu na koji provode slobodno vreme i neke od karateristika vezanih za pol, urast i druge faktore. Tako možemo izdvojiti sledeće podatke.
Prema rezultatima istraživanja koje je 2007. godine uradilo Udruženje vaspitača Beograda, deca od tri do šest godina starosti, prosečno dnevno provode vreme gledajući televizor: Deca od tri godine - radnim danom 95 minuta, a vikendom 135 minuta; Deca od četiri godine - radnim danom 110 minuta, vikendom 170 minuta; Deca sa pet godina - radnim danom 110 minuta, vikendom 175 min.
Deca od šest godina - radnim danom 105 minuta, a vikendom 150 min. Istim istraživanjem dobijeni su i podaci po kojima prosečno dnevno vreme provedeno ispred računara za decu od: tri godine, iznosi radnim danom 45 minuta, a vikendom 78 minuta; četiri godine, radnim danom 45 minuta, a 53 minuta vikendom; pet godina, 40 min. radnim danom, 75 min. vikendom; šest godina, 75 min. radnim danom i 105 min. vikendom. Vreme koje deca provode uz televiziju je daleko veće nego ono koje porvode uz računar. (Grafik 1) Autori ovog projekta napominju da je najkraće navedeno vreme iznosilo 30 minuta, a najduže 360 minuta (šest sati)!?








Grafik 1. Prosečno vreme koje deca od 3 do 6 godina provode uz televizor i računar, radnim danima




Prema jednom američkom istraživanju iz 1999.godine deca od dve do osamnaest godina provode četiri sata i 48 minuta dnevno ispred monitora televizora i računara. Ovim ispitivanjem došlo se i do podatka da su deca koja nisu imala računar provodila tri časa i 40 minuta ispred televizora kao i da najviše vremena ispred oba medija provode deca od osme do trinaeste godine (šest sati). Kao što se vidi iz priloženog grafika,daleko više vremena deca provode ispred monitora televizora. Razlog za to možemo naći, pored ostalog, i u pasivnosti koju karakteriše gledanje televizije, naspram aktivnosti i interakcije (odnosno akcije koja izaziva posledicu) koja je potrebna za korišćenje informacione tehnologije. (Uključen računar bez svesne akcije deteta samo je mašina koja zuji i koja ne može privući detetovu pažnju, osim ako se ne koristi u zamenu za televiziju ili video). Grafik 2.










Grafik 2. Vreme koje deca provode uz televizor i računar

Iz ovih, i sličnih istraživanja, mogu se izvesti i drugi zaključci. Napomenućemo neke od njih. Vreme koje predškolska deca provode uz računar raste u šestoj godini. Ovaj porast vremena ne utiče na smanjenje vremena provedenog uz televiziju a dešava se na štetu aktivnosti kao što je šetnja, koja, na ovom uzrastu predpostavlja angažovanje roditelja. Dečaci više vremena provode uz oba medija, nego devočice. Vreme korišćenje računara za igre raste sa uzrastom deteta. Vreme koje deca provode uz medije povezano je sa mestom koje mediji imaju u porodici deteta. Računar ili televizor u dečijoj sobi povezan je sa povećanjem vremena koje deca provode uz njih. U istraživanju iz 1997/8. godine i njegovim zaključcima iznetim u knjizi „Young People and New Media“ navedeni su podaci po kojima, prema prisutnosti medija u porodici, možemo sve porodice podeliti na „medijski bogate“, „tradicionalne“ i „medijski siromašne“. Vrsta „medijske porodice“ utiče na način na koji deca biraju određene medije i vreme koje provode uz njih.
4.2. Načini na koji deca provode slobodno vreme i teorija o postojanju stilova u korišćenju medija
Proučavanje načina na koji deca provode slobodno vreme donelo je sa sobom neke nove zaključke i jednu zanimljivu teoriju. Pomenućemo neke od njih. Deca često biraju medije kao zamenu za stvarno željene aktivnosti koje su im nedostupne, poput odlaska u bioskop, sportskih aktivnosti ili igre na otvorenom. Izbor zavisi od uzrasta i pola. U zamenu za željene aktivnosti deca najčešće biraju televiziju.



Zašto se razlikuju stvarne dečije želje od onoga što ona zaista biraju u svom slobodnom vremenu? Odgovor možemo potražiti i u nekim stavovima roditelja. U pomenutom istraživanju i knjizi nalazimo podatke o stavovima roditelja, koji se tiču procene bezbednosti dece na današnjim ulicama. Roditelji ocenjuju da su današnje ulice daleko nebezbednije nego što su bile kada su oni bili deca. To možemo samtarati za jedan od razloga što se u mnogim porodicama toleriše prekomerno korišćenja medija od strane dece.
Opsežno istraživanje, koje je obuhvatilo 15.000 dece od 6 do 16 godina u jedanaest različitih zemalja Evrope i Izraela, izvršeno 1997/8. godine, bilo je osnova za pisanje knjige „Young People and New Media“ („Mladi ljudi i novi mediji“), 2002. godine. U njoj su, pored obilja drugih podataka, izneti podaci o razlozima za izbor pojedinih medija od strane dece. Prema njima, televizija se bira skoro podjednako zbog uzbuđenja, potrebe za odmorom, iz dosade i usamljenosti. Kompjuterske igre se načešće igraju zbog želje za uzbuđenjem i iz dosade. Važno je primetiti da deca jasno izdvajaju ozbiljno korišćenje računara kao priliku i želju za sticanje znanja. (Grafikon 3.)










Grafikon 3. Razlozi za izbor pojedinih medija




Iz navedenih i drugih istraživanja može doći i do drugih zaključaka. Korišćenje jednog medija ne dovodi do smanjenja korišćenja drugog, osim u dva slučaja: oni koji gledaju televiziju manje čitaju knjige i oni koji koriste Internet manje vremena provode uz televiziju. Veština i igranje kompjuterskih igara ne znači i ineres za ozbiljno korišćenje računara.
Isto istraživanje zaključje o postojanju četiri osnovna stila u korišćenju medija, od kojih se jedan deli na tri podgrupe. To su: „Specijalisti“ „Screen entertainment fans“ „Tradicionalisti“ i „Low media users“. „Specijalisti“ čine 35% ispitane dece. Oni provode puno vremena u čitanju knjiga, ozbiljnom korišćenju računara (ne za igre) i u slušanju muzike. Njih su podelili u tri kategorije, prema vremenu provedenom uz jedan od ova tri medija. „Screen entertainment fans“ čine 28% ispitane dece. Oni veliki deo vremena provode uz televiziju, video i kompjuterske igre i veoma malo vremena uz knjige. Prepoznajemo ih i po tome što nisu vešti u „ozbiljnom“ korišćenju računara (samo su vešti igrači). To je ujedno i dokaz da igranje kompjuterskih igara ne mora da znači i interes za ozbiljno korišćenje računara. Činjenica je da dečaci čine dve trećine dece sa ovim stilom korišćenja medija, i da je najveći broj onih između 12 i 14 godina (dvoje od petoro). „Tradicionalisti“ čine 20% uzorka ispitane dece. Oni provode najviše vremena uz televiziju, muziku, knjige i magazine i veoma malo uz računar i kompjuterske igre. „Low media users“ čini 17% ispitane dece. To su deca koja nisu posebni korisnici ni jedne vrste medija i zapravo najmanje od svih ostalih grupa koriste medije. Podaci o tome koliko u proseku vremena deca provode uz različite medije, u zavisnosti od toga koji je njihov stil upotrebe medija, dati su u Tabeli 1.







Tabela 1. Prosečno vreme provedeno uz određeni medij u zavisnosti od stila korišćenja medija




U ovoj tabeli jasno se vidi da, npr. deca čiji je stil korišćenja medija „Screen entertainment fans“ prosečno najviše vremena provode uz televiziju, video i kompjuterske igre, muzički specijalisti uz televiziju i muziku itd. Ono što je važno da zapazimo jeste da se ovde govori o prosečnom vremenu koje deca provode uz određeni medij. Takođe, ovim istraživanjem zaključeno je da 20% ispitane dece pripada grupi takozvanih „heavy“ tj. „teških“ korisnika čije se vreme korišćenja medija kreće prosečno više od devet časova dnevno (među njima je najviše onih koji vreme provode uz kompjuterske igre i slušanje muzike). Osim ovih „teških“ medijskih korisnika, postoji i druga grupa od 20% ispitane dece koju možemo smatrati, „light“ tj. blagim korisnicima medija. Oni medije koriste oko 45 minuta dnevno. Osim navedenih stilova utvrđeno je postojanje takozvanih „mono media users“ koji čine 16% ispitane dece. To su ona deca koja pretežno koriste jedan medij (najčešće televiziju, zatim knjige i kompjuterske igre). Ono što nas može iznenaditi je podatak da, iako vremenski duplo manje gledaju televiziju („Light“ korisnici jedan sat a „heavy“ dva ipo sata) „light“ korisnici provode srazmerno više vremena uz televiziju nego deca koja su 'heavy“ korisnici medija. Na osnovu teorije o stilovima u korišćenju medija, čini se važnim i interesantnim da postavimo pitanje, da li postupcima u ranoj mladosti možemo sprečiti formiranje jednog „heavy“ korisnika medija?
4.3. Put razvoja veštine upotrebe informacione tehnologije



Kada i kako dete u porodici upoznaje informacionu tehnologiju i kako teče put razvoja veštine upotrebe informacione tehnologije? To je pitanje na koje se ukratko, daju sledeći odgovori: Činjenica je da informaciona tehnologija može da bude, na jedan specifičan i pojednostavljen način, deo iskustva dece do tri godine. Pa ipak, njen uticaj na ovom uzrastu nije veliki i ne predstavlja odgovor na realne potebe dece ovog uzrasta. Danas u svetu postoje i softveri namenjeni deci uzrasta od 6 meseci do tri godine. Neki od ovih softvera liče na moderne slikovnice prilagođene ovom uzrastu i njihovi auotri podrazumevaju njihovo korišćenje uz pomoć roditelja.
Prema istraživanju obavljenom na uzorku od 1000 roditelja dece od šest meseci do šest godina dobijeni su podaci prema kojima je zaključeno da je dete od oko tri godine i sedam meseci sposobno da nauči da samostalno koristi računar u onom stepenu u kojem to korišćenje zadovoljava njegove potrebe. Dete, sasvim prirodno, kao što ovladava veštinama upotrebe drugih tehnoloških dostignuća vremena u kojem živi, ovladava i veštinom upotrebe informacione tehnologije, u onom stepenu u kojem ta veština zadovoljava njegove potrebe. To je jedan od razloga zbog koga je, u radu sa decom predškolskog uzrasta, neophodno više govoriti o razvoju veština upotrebe tehnologije nego o početnom informatičkom opismenjavanju dece. Faze kroz koje dete prolazi na putu usvajanja veštine upotrebe informacione tehnologije mogu se podeliti na: posmatranje, imitiranje, pokušavanje, usavršavanje vešitne i samostalnost na putu samoobrazovanja.
4.4. Uticaj medija na različite oblasti razvoja deteta






Važno je zapaziti da postoje bitne razlike između televizije i informacione tehnologije. Osnovna je u tome što televizija podrazumeva pasivnost, pasivno gledanje a informaciona tehnologija aktivnost i interakciju. Osim ove, prisutan je i niz drugih razlika zbog kojih informaciona tehnologija i Internet, kada razmatramo njihovu mogućnost korišćenja u vaspitno obrazovnom radu, jesu u velikoj prednosti u odnosu na televiziju.
Kada razmatramo uticaj medija na decu moramo poći od činjenice da ni jedan medij nije dobar ili loš sam po sebi već je u pitanju način njegove upotrebe da bi se postigao željeni efekat. U knjizi „Vizuelni jezik medija“, autor Gordana Zindović Vukadinović navodi zaključak da, pre nego što neka medijska poruka prouzrokuje neku reakciju ona prolazi kroz svojevrsni filter. Taj filter čine: stimulans (sadržaj), medijska prezentacija, stanje u kojem se pojedinac nalazi (psihičko i fizičko), uslovi u kojima se poruka prima, prethodno iskustvo, interpersonalna interakcija, vrednost prethodne reakcije, i, na kraju reakcija.
Posebna i veoma značajna tema, jeste tema nasilja u medijima i uticaja koji ono ostvaruje na dete. Neke od činjenica navedene u knjizi’’Dete i raunar u porodici i dečijem vrtiću’’ vezane za ovaj problem, su sledeće: 66% dečijeg programa sadrži nasilje. Do osamnaeste godine dete vidi oko 40.000 ubistava. Nasilje koje dečaci uzrasta od 2 do 5 godina gledaju na televiziji povezano je sa njihovim asocijalnim ponašanjem na uzrastu od 7 do 9 godina. Kumulativni efekat izlaganja dece različitim scenama nasilja kroz medije može dovesti do negativnih efekata iz kojih možemo izdvojiti: povećanje agresivnih misli i osećanja, učenje različitih modela ispoljavanja agresivnog ponašanja, mogućnosti da se nasilje shvati kao metod za rešavanje konflikata i problema i mogućnost da dete postane manje osteljivo na nasilje i patnju drugih.
Kada razmatramo temu o uticaju informacione tehnologije na različite oblasti dečijeg razvoja, onda nam mora biti jasno da taj uticaj može biti i pozitivan i negativan. Mogući pozitivni uticaji na fizički razvoj: doprinos koordinaciji pokreta oko-ruka, razvoj sitnih mišića šake, razvoj percepcije, doprinos boljem uključivanju dece sa fizičkim nedostacima u redovne vaspitno-obrazovne grupe. Mogući negativni uticaji na fizički razvoj: nerazvijenost mišića, muskulaturne promene (najčešće problemi sa leđima i šakama), gojaznost, bolesti očiju, fotosenzitivna osetljivost. Mogući pozitivni uticaji na socijalno-emocionalni razvoj: povećanje socijalne interakcije, razvoj kooperativnosti u igri, zajedničko rešavanje problema, razvoj samostalnosti, razvoj svesti o sebi i drugima, podsticanje sigurnosti u sebe, podsticanje saosećajnosti sa drugima, razmenu mišljenja, osećanja i iskustava sa drugom decom. Mogući negativni uticaji na socijalno emocionalni razvoj: socijalna izolacija, umanjena samodisciplina i motivacija, emocionalna odvojenost od sredine. Mogući pozitivni uticaji na kognitivni razvoj: proces razvoja mišljenja, razvoj simboličkog predstavljanja, razvoj pažnje, mogućnosti shvatanja suštine, jasnije i brže klasifikacije, donošenje odluka analizom, razumevanje uzrorčno-posledičnih odnosa, razvoj pamćenja, podsitacnje kreativnosti, podsticanje radoznalosti, razvoj maštovitosti, proces rešavanja problema, povećanje motivacije. Mogući negativni uticaji: smanjenje kreativnosti i kreativnog mišljenja, smanjenje sposobnosti za maštanje, loša koncentracija, problemi sa pažnjom i smanjenje strpljenja za rad i učenje.Mogući pozitivni uticaji na razvoj komunikacije i stvaralaštva: povećanje interakcije sa drugom decom i ljudima, razmena mišljenja, osećanja i iskustava sa drugom decom i ljudima, nove mogućnosti i oblici stvaralaštva i kreativnosti. Mogući negativni uticaji: Umanjena interakcija sa drugim ljudima i decom, prevladavanje virtuelnog nad stvarnim svetom, smanjenje kreativnosti. Nakon ovog kratkog uvida u raličite uticaje koje informacina tehnolgija može da ostvari jasno je koliko je važno da vaspitač bude upoznat sa razliitim uticajima medija, kako bi uticao na smanjene negativnih a podstakao pozitivne uticaje.
4.5. Kompjuterske igre kao putokaz za aktivno učenje
Jedna od zanimljivijih prezentacija koje se mogu pronaći na Internetu vezano za teoriju kompjuterskih igara nosi naziv „Šta učitelji mogu naučiti iz kompjuterskih igara o aktivnom učenju i deci?“(What Can Educators Learn From Computer Games About Engagement & Children?). Tabela 2.











Tabela 2. Jedan pogled na nekadašnju i decu savremenog doba




Autor ove prezentacije počinje svoje izlaganje sa tri tvrdnje: (1) Igra (misli se na računarsku) predstavlja aktivno učenje. (2) Deca uvek žele da aktivno uče (da budu angažovana u procesu učenja). (3) Proces angažovanja i aktivnost su daleko važniji od sadržaja aktivnosti. Zatim se, u pomenutoj prezentaciji, polazi od nove tvrdnje: „Današnji đaci su drugačiji!“ Ova tvrdnja se potkrepljuje činjenicama o vremenu koje đaci provode uz video i kompjuterske igre, telefone, televiziju, Internet... Radi se o deci savremenog doba čija se razlika, od nekadašnje dece, može sagledati upoređivanjem nekoliko ključnih reči prikazanih u Tabeli 2.









Kompjuterske igre nisu bez razloga postale deo kulture današnje dece. U njima se očigledno krije neka tajna koja motiviše decu da dugo vremena provode uz računar. Jedan od auotra koji je pokušao da pronikne u ovu tajnu, Profesor James Paul Gee, autor knjige „What video games have to teach us about learning and literacy“ („Šta nas video igre mogu naučiti o učenju i pismenosti“) opisao je osnovne karakteristike dobro dizajnirane kompjuterske igre, kao putokaze za aktivno učenje. Naveščemo samo delić onoga kako je ovaj auotor opisao mogućnosti kompjuterskih igara. Aktivno učenje: Najbolje se uči ono što je vezano za iskustvo, praksu, aktivnosti vezane za život a ne za imaginarne pojmove. Kroz igranje dobro dizajniranih kompjuterskih igara uči se: isprobavajući, eksperimentišući, istražujući, otkrivajući, koncentrišući se na određene elemente igre, ponavljajući i analizirajući sopstvene postupke, deleći i razmenjujući svoja iskustva sa ostalim igračima, pronalazeći smisao u svakom delu igre ili postajući deo tima, odnosno grupe igrača koja zajedničkim snagama rešava određene probleme. Zatim, važna je sredina u kojoj se uči: Učenje se mora odvijati u odgovarajućoj sredini. Dobro učenje nije ono koje se dešava u glavi pojedinca, izdvojeno od njegove materijalne, socijalne i kulturne sredine. Kompjuterska igra podrazumeva kompjutersku pismenost: (sistem znakova i simbola). Pismenost je shvaćena ne samo kao deo procesa mentalnog sazrevanja, već i proces koji podrazumeva socijalni i kulturološki momenat. To nije samo sistem slovnih znakova već i sistem zvukova, slika, različitih simbola... Igrač je, u kompjuterskim igrama, od samog početka igre suočen sa rešavanjem dobro dizajniranih problema (ni preteških ni prelakih) u kompleksnom svetu kroz koji može da se kreće i napreduje rešavajući ove probleme, koristeći kreativnost i postignute veštine i znanja.
Jasno je, i nakon ovako šturog razmatranja karakteristika kompjuterskih igara, da one mogu biti podsticaj da vaspitno obrazovni rad sa decom učinimo zanimljivijim, kreativnijim i pronađemo nove načine da decu motivišemo u željenom prvcu.
5. Zaključak



Informatizacija predškolstva je neophodna, neminovna u interesu deteta, profesije vaspitača i čitavog obrzovnog sistema ali to je odgovoran zadatak i nije proces koji je lak i bez opsnosti. Kako su današnja deca već duboko zakoračila u svet inforamacine tehnologije od izuzetne je važnosti da i oni koji se bave njihovim vaspitanjem i obrazovanjem snažnije krenu u priširivanje svojih znaja u ovoj oblasti. Značajno je postaviti dobre temelje i utvrditi osnovne putokaze na ovom putu. Uporedo sa sticanjem osnovnih i specifičnih znanja i osnovnih teorijskih znanja o mogućnostima primene informacione tehnologije u radu sa decom, uticajima koja ona može da ostvari na pojedina područja dečijeg razvoja, opasnostima od njene neadekvatne upotrebe i dr. vaspitači bi trebali da smelije krenu u istraživanje samog procesa primene informacione tehnologije u vaspitno obrazovnom radu sa predškolskom decom. Razvijene zemlje imaju višegodišnje iskustvo u ovom pogledu i iz njihovih iskustava možemo još dosta toga da naučimo. Pri tome, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je informaciona tehnologija samo jedna od mogućnosti koja se može koristiti u vaspitno-obrazovnom radu sa decom i da se realan život, interakcija i iskustvo ne mogu ničim zameniti. Istovremeno sa razvojem oblasti primene i integracije informacione tehnologije biće potrebno stvarati i razvijati različite resurse koji će se koristiti u primeni ove tehnologije u radu sa decom i razmeni iskustava i znanja. Biće neophodno obezbediti povezivanje Internetom, a razvijaće se i neki novi oblici saradnje sa roditeljima i širom društvenom sredinom.

6. LITERATURA
[1] Ph. D. Kaveri Subrahmanyam, Ph. D. Robert Ph. D. E. Kraut, Ph. D. Patricia M. Greendfield, Ph. D. Elisaheva F. Gross, (2000) The Impact of Home Computer Use on Children’s Activities and Development, The future of Children, Children and computer technology, Vol. 10. No2,. (www. futureofchildren. org)
[2] Sonia Livingstone, Moira Bovill (2002) Young People and New Media: Childhood and the Changing Media Environment, Report of the Research Project Children Young People and the Changing Media Environment, London School of Economics and Political Science, London
[3] Zindović-Vukadinović Dr Gordana (1994) Vizuelni jezik medija, Beograd, Institut za pedagoška istraživanja
[4] Sandra L. Calvert, Georgetown University; Victoria J. Rideout, Kaiser Family Foundation, Jennifer L. Woolard, Rachel F. Barr, Gabrielle A. Strouse, (1999)Age Ethnicity and Socioeconomic Patterns in Early Computer Use”, Georgetown University, American Behavioral Scientist, Vol. 48 No. 5, January 2005, 590-607,
[5] Marc Prensky (2004) What Can Educators Learn From Computer Games About Engagement & Children?,
http://www.k12schoolnetworking.org/2004/presentations/dinner_prensky.ppt
[6] Anđelković Natasa (2008): Kakva je veza između medija i agresivnosti? Mediji i agresivnost, Dete i računar u porodici i dečijem vrtiću, Beograd, Beoknjiga&Centar za razvoj i primenu nauke, tehnologije i informatike&Savez informatičara Vojvodine
[7] James Paul Gee, Professor of Reading at the University, (2003) What video games have to teach us about learning and literacy, New York


Delove ovog teksta mozete koristiti samo uz navodjenje izvora i autora.